Sredinom 20. stoljeća, s porastom broja automobila i ubrzanom urbanizacijom, učestalost prometnih nesreća značajno je porasla. Ovaj je fenomen izazvao široku zabrinutost oko sigurnosti prometa diljem svijeta, a zemlje su shvatile hitnu potrebu za razvojem jedinstvenog sustava prometnih znakova kako bi se smanjili nesporazumi i nesreće uzrokovane nedosljednim znakovima.
Potpisivanje Bečke konvencije o međunarodnom cestovnom prometu 1968. godine bila je važna prekretnica u tom nastojanju. Konvencija ima za cilj ojačati međunarodnu suradnju u prometnoj sigurnosti i razviti jedinstvena prometna pravila i standarde znakova za poboljšanje sigurnosti i učinkovitosti korištenja cesta. U tom kontekstu, trokutasti znak upozorenja je službeno priznat kao znak upozorenja, simbolizirajući upozorenje na potencijalnu opasnost. Konvencija propisuje da trokutasti znak upozorenja treba imati crveni obrub i bijelu osnovu kako bi se osigurala visoka vidljivost u različitim okruženjima.
Koncept dizajna znaka upozorenja trokuta temelji se na odgovoru ljudske psihologije na vizualne podražaje. Crvena se obično povezuje s upozorenjima i opasnostima, a oštar oblik trokuta može brzo privući pozornost. Ovaj dizajn osigurava da vozači mogu brzo prepoznati i reagirati kada se suoče s hitnim slučajevima, čime se učinkovito smanjuje stopa nesreća.
Međunarodna zajednica također povećava zahtjeve za standardizacijom prometnih znakova. Mobilnost u prometu je u porastu, zbog čega su prekogranična putovanja češća. Kako bi se osiguralo da vozači iz različitih zemalja mogu bez prepreka razumjeti prometne znakove na stranim cestama, posebno su važni jedinstveni standardi trokutastih znakova upozorenja. Kroz standardizaciju, vozači se mogu brzo prilagoditi cestama u različitim zemljama, čime se poboljšava sigurnost vožnje.
